Category: Uncategorized

Znaš li da
Volim
Tu oblost
tu mekoću i glatkoću gline.
I taj miris zarobljen u stijenkama njenim
Reći češ mi jednom
kamo vremenom ode taj miris
Nakon pečenja u pečnici života
Jer ja još uvijek
Taj miris u svoju dušu tkam
Čak možda sada i trabunjam
Svi ti razgovori
sva ta slova ispisana
sve te misli ,osjećaji
Ponekad izgledaju
poput kazališta života
Neka drugačija stvarnost od željene
Put daleko od očiju
Misao daleko od srca
Tom gledanju tebe u sebi
Samo uprizorenje te ljubavi
Traženje …zahtijevanje bliskosti
I možda doslovno trabunjam
ali znam da …..
Volim
Tu glatkoću gline
dok klizi kroz ruke moje
jer tada te osjećam
dodirom svojim oblikujem te
Spremam sve te mirise tvoje
za neka druga
naša vremena
I sada pitam te
Znaš li ?
Kamo vremenom ode taj miris ?

Danas
Iznova volim nju.
Nedostaje mi
Blizina.
Dodir.
Pogled.
Taj okus kave sa usana.
Dušu hranim daljinama
Razmišljam
Pokušavam shvatiti
Ne pronalazim pravi put
a doista trebam ga .

Vrijeme nezaustavljivo curi
Slute se ,još uvijek u daljini
ali neki novi koraci
U tebi i meni .
Ja ,i ti dani naši
sliveni u jednu životnu crtu …
Na odlasku
zatvorih vrata tog starog grada
Tog mjesta u magli
gdje sada nikog nema
gdje nekad
zalazili smo ja i ti
Sada
Ostaše samo sječanja
ostaci naši što netko
jednom možda iskopat će ..
Nestade sve ,stoga
Ostavi grad neka spava
jer neki novi koraci
u daljini
Slute se …

Ponekad noću
Molim
Opečen
Tom buktinjom
koja život se zove
Neka izvuku se iz mene
Sve te ćežnje nakapane
Nataložene u duši mojoj
Jer osječam se
izluđen
skoro bespomoćan
kao zakopan u mulju
tvoje neodlučnosti
i te čudne ljubavi
sve te tuge ,bijesa
Izvuci se
i odnesi
svu tu moju glad za tobom
sve te moje gladne želje
Dok još
imalo sam svoj
Da ne izgorim
zauvijek
u buktinji
tih želja mojih …

Ponekad u tom čekanju
Dok peče ta rana
Životnog mača
Ja shvaćam
samo sam bjelina
poput praznog papira
čekam
da se nešto ispiše
Tim perom svijeta
Kada bude vrijeme
Ne sada još
Dozrijeti treba
Strpljivosti se naučimo
Jer znamo oboje
Životna škola
suzama se plaća
U tom čekanju…

Sva okrutnost životne radosti
Kada mačem sjekla si
Tu ljubav
Kap po kap iscijedila
Krv ovu vrelu prolila
U toj zadnjoj šetnji
U trenutku kada
Svi odlasci povratci su postajali
Povratak
tom cestom života na odlasku
Kraj početka jednog poglavlja
Uvijek
Iznova
Vraćamo se sebi
Ispunjeni
tom nadom
Nekim novim ljudima
nekim drugim putima
nekim toplijim vremenima
Poput žubora tog nabujalog potoka
Kojeg jednom
zajedno pregazismo
Vračajući se
Putem na odlasku
Ja kao nitko
Uvijek i Iznova
vraćam se tebi

I tako razmišljam da li je ponekad bolje završiti sam,znate u trenucima koji vas lome ,kada previše stvari krivo krene …dajete sve od sebe ,često depresivno povlačite se u sebe ,najradije bi da vas nema .I u svemu tome ljubav carica života ,topline ,onaj osjećaj darovan od samoga Boga ,vladara i gospodara ..zamislite da ta ljubav istovremeno najveći je donositelj tuge i boli tolike da neki posežu za krajnjom mjerom o kojoj ne želim ni pisati .krhka smo mi bića ljudi lako se slomimo ,patimo trpimo a ipak kada sve to rekao bih progura se kroz naš sistem vidimo koliko je ta patnja beznačajna ,dali stoga jer se tada osječamo jači ili smo ponovno sretno zaljubljeni,ili je sve krenulo nekim usponom u životu !.
I svejedno je koliko boli jedni drugima nanosimo ,koliko tuge iz oka izlijemo ,koliki očaj istrpimo …ali znam da ne isplati se biti sam ..potreban je netko ,tko jutrom osmijeh na lice vam stavi i da snagu za novi dan …Za svakog ponaosob postoji netko na ovom svijetu samo ga treba osjetiti ,oćutiti…..sve potrebno u duši nam živi !!! Ili je ipak potrebno određeno vrijeme provesti sam
tek toliko da shvatimo da i to možemo za neka buduća iskušenja …Život je to svemu nas uči !!!
Otkada te nema
Rekoh
Tako je
Šta god
Ispisao
Mislio
Osjećao
Znam da
Nitko ne voli da bude sam
Da prođe
kroz vremenita vrata života
Putem do svoje tamnice
sa svim željama,snovima,nadama
Svako sanja o nekome
sa kime će podijeliti
to dobro kao i zlo..
I sada znam
Biti sam
najgora je stvar..

Šapnuh ti jednom
da nevolim
Tu sjetu
I tu studen što me preuzima
Te neispavane noći
Sve te mukom prožete tišine
Ta jutra u kojima te nema
Te isprazne dane
koji jure jedan za drugim
a ja guram ih još jače
da sve to što prije prođe
Ti ponekad beskrajni
dani bez tebe
Misleći da budim
nadu neku
u neko novo sutra
I priznajem
Nevolim
Tu sjetu
Što zavuče se
u svaku poru mene
i na tugu
stalno me podsjeća

Gorka spoznaja
tih daljina što nas dijele
Nemoć .
Ti
Poput tinte ,
one životne ljudske
Tamno crvene boje
Razlivena svakom stanicom mojeg bića
Spoznaješ sve moje tajne
Sve moje slabosti
Sve moje boli
Sva moja htijenja
Sve moje snove
Dok tako topla
Životna
Tečeš
ovim tebe željnim tijelom