Author: endoftime

Skrenuvši sa puta
kojim već dugo plovim
tek toliko da odmorim dušu
U toj pustoši kamenoj
Sretoh tebe
Vidjeh kako….
Sjajiš osmijehom na tom suncu
i ispisuješ ta duhom prožeta slova
Slova koja zvuče
poput kolanja krvi ,koja samo naviru
tako stvarna i istinita …
Počeh pratiti te staze tvoje
gledajući kako osvajaš nove
jednu za drugom
I znaš ,od tvojeg spoznavanja
volim sjediti
i čitati taj smiraj u mislima tvojim
Osluškivati tu zaigranost srca
Srca čistog i iskrenog
koje opet i iznova
osmijeh na moje lice izvuče

Rekoh jednom idi
Rekla si da bolje tako če biti
Ja pustih te ….ali
Ponekad pitam se ?
Što životu sve to treba
da čudne pute nam piše!!
Zašto u trenucima rastanka
sve lijepe trenutke briše?
I opet iznova po tko zna koji put
sjedim,razmišljam
I pišem pa brišem
Sebi u bradu govorim
budi to što jesi
Ostani uvijek svoj
Tu u duši iskrenoj
na istoj adresi ….
Pustih sada ljubav i sve te dane
jer stvarno ne želim
nosit više te
ispod kože moje
krvave rane …
Život moj sada ćuti
neke nove dane
Ti uzmi ljubav svoju
i sve te naše prošle dane
Jer bez tebe moram ,hoću
pa makar srce stane !!!

Zavoljeh razgovore naše
Odabrah put
Otjerati želim
Odagnati tu nemoć
koja nemir u meni izaziva
Vrijeme je ovo ispunjeno slutnjama
Umor je to
Lutanje,propitivanje
Ponekad ravnodušnost
koja tugu izaziva
U toj ostavi od života
koja pustoši zjapi
Dok ti me spašavaš
poput kapi u pustinji
dušu moju žednu
poput cvijeta
na toj pješčanom dini
napajaš …
I tako daljinama tvojim dodirnut
Opstajem

U skladnosti moje duše
poput leptira u slobodnom letu
Tim bistrim prostorom
u onom dijelu kojim ja ne ravnam
Dijelu postojanom od vremena stvaranja
Obrise tvoje nazirem
Tu čvrstoću tvoje postojanosti
I te tvoje oči sanjive
u tom oceanu sna
osječam tu samu besmrtnost duha
na tom mjestu pročiščenom olujama
gdje prevladava šaputava svjetlost
Taj prozvani lahor istine
I ta hrid tvojim imenom ispisana
koja zove me
poput svjetionika put mi pokazuje

Ti odsjaji
predivne duše tvoje
Koje tonu u dubine moje
Klize ovim mojim dlanovima
kao da trag ostavljaju
za pronalaske buduće..
Dok bistroću tu udišem
Niz obraz,zavjet naš se slijeva
Vreo poput krvi,
koja za zavjet ,oduvijek se koristi
I dok tako toneš u mene
preuzimaš i samu misao moju
Pospremaš se u tu ladicu vječnosti
Bliskošću
Daljinama našim dodirnuta
zavučena u samu srž mene
mjestu gdje voliš
mjestu gdje boliš i nedostaješ
Pod tom kožom
U tijelu što jednom
kamenim srcem živjelo je …

Doista
Ja čovjek slobodan
Odrađujući radnje ovog svijeta ,ponekad dosadne ali vjerovatno nekome potrebne
Tako isto netko drugi odrađuje za mene i moje potrebe
U toj vjeri za bolje sutra koje skoro pa nikada ne dolazi
Osječam se zbunjeno čačkajući po mislima svojim
osječam koliko me razmišljanje i ta ponuđena istina realnosti
u tom okretanju kotača na kojem živismo
u stavrnosti zbunjuje,ostvalja bez logike
i postavlja na tisuče upitnika …
I sada malo zreliji ,bez nekih velikih misli shvačam
Jedino smo slobodni u trenucima kratkim tj,sada ovog trena
jer več sljedećeg trena razmišljamo o nekoj našoj potrebi ,želji
i več jecamo zarobljeni u tim našim željama ,
nečim što nas lažno usrećuje ,čini slobodnim ,neovisnim
Tako i ja u toj borbi shvačanja i neshvačanja
u tom odrastanju svijeta čekam bolje dane
dane u kojem tu slobodu neče trebati opisivati nego živjeti
jer ovako opisujući taj osječaj slobode i potrebu za njom shvačam
da ustvari …..
Doista
ja čovjek sam
i ne okusih slobode nikada !!

Ti
Ne zamjeri
što te uzeh sebi
Onako sebično
ali tako gladno nesebično
Jer Ti
Znaš da lutam
i shvačaš me
Nije da bježim
Samo nešto tamno
nosi me svijetom ovim
Ti
Opasno prisutna
oduvijek čekaš
tiho ,strpljivo
bez odzvona svjetskih tornjeva
I ne ,ne odričem se tebe
Nikada
Jer Ti …znaš
U svoj toj želji mojoj
Kako stati ispred tebe
i nesebično reči
da tako sebično mi nedostaješ
I oduvijek znaš
da ne lažem sebe
Ti
uvijek si tu u meni
samo za mene …

Lutam
kao život
neuhvatljiv
Ovim prostorima
Tom slomljenom zemljom
Izgužvanim i opustjelim poljima
Osjećam
kao da nema više ništa u meni
za izreći
za osjetiti
I molim te putniče
Ne gledaj me
Ne poniri u bezdan
jer i tamo ničeg nema
Ni svjetlosti
što nekad kroz otvorena vrata sjajila je
Sve to izjeli su
oni što život isišu
,svaki tračak nade
Zovu ih
Vihori gladi ovog svijeta
Ogolili me do same duše
Još jedino ona mi osta
Ona ,ta duša
Što pogledom neuhvatljivim
luta ,bez želje , ispranim svijetom
Tim životnim kišama