Tišina i Ti

Samoća
I taj neizreciv muk
Te nevere
i ta studen života mojega
Ta tišina
u tom vjetru u krošnjama
Ta istina
pomiješana sa laži
Kolike neprospavane noći
Koliko tajni što sakri
vosak dogorjelih sviječa
Svijetleći i pokazujući put
slovima mojim
na putu do tebe
I opet ta ponoćna sjeta
Pitanje što ču ti ja ?
Ali pred tobom postajem
nijem ,bespomoćan
Izložen dodirima
predivnih očiju tvojih
Tom dodiru blagosti
Kao da govoriš
sačekaj još koji tren
Da razmaknu se magle
ove svjetovne
Tako skrovite i tople
Magle naših sakrivanja
Taj zadnji trzaj zime
Gdje na mrazom opečenim livadama
vide je još tragovi naši
I mi
napokon sami
u taj noćni sat
U tim našim
Tišinama …