Gubim se
Nestajem
Taj mrak svakidašnji me proždire
Ta noć punog mjeseca bez sna
I ta duša tvoja u svitanju novog dana
Tvoj odlazak
i duša koja prolaznost zaziva
I to sunce na zapadu
Koje gubi trag u beskraju dana
Postajem pust i prazan
Nešto iznutra lomi se
Ja koji te voljeh bezgranično
Postah opor kao tuga
Neispisana priča svemira
U toj ljubavi
koja vječna je
koja nikad ne umire
Tebi
Koja bila si sve …
3 thoughts on “Nestajem”
Comments are closed.
Nisam navikla na tako tuzne pesme kao sto je ova…
Toliko tuzna da mi se na samom kraju ucinilo da si i odustao bez obzira na njenu vecnost…
Rekoh život čudne pute ima ,i ta šibanja stvarnošću pa i ta tuga kao sastavni dio života krote moj duh ,suočavaju ga sa neminovnim ..jer rekoh sve na ovom svijetu ima kraj….a ljubav hmmm ljubav nije od svijeta ovoga ,nego upravo poput tvoje kišne kapi upije se u pore prožme duh i tijelo ,da ljubav vječna je za neka druga vremena ,za neke druge svjetove ..oprosti na filozofiji ali tako razmišljam ,pa tako i tu tugu zagrlim jer gdje je bilo tuge bilo je i osjećaja,ljubavi …..
Lepo si to rekao i nemoj se nikada nikome izvinjavati zato sto na odredjen nacin nesto govoris, ko nece da te slusa/cita nije vazno kako pises/pricas… isto je i sa onima koji hoce. 🙂