Category: Uncategorized

Strašno je
I moje oči prekri tama
Promatrajući ovaj svijet
na prvu nježan
u svoj njegovoj okrutnosti
Neka toplina u hladnoći
Sve je izvan ,
a to osjećaš u sebi
I tu svjetlost
koja tamu lomi.
Tamu u kojoj vidjeh
izgubljene poglede
Tražeći razlog
Pokušavam doći
Do tebe
Sebe
Nas
u toj tami
Što prekri nas !!!

Vječno pitanje ?
Ta ugoda u srcu
Ta strast u duši
Neka sloboda u sebi
Neko pripadanje ,
a ne posjedovanje
Ona koja daje a ne uzima
Ljubav !
Znaš li ti što je ljubav?
Pitam te
Osjećaš li njezinu bit
i u njoj samo svoje
postojanje ….
Ljubav
Da upravo ta
laka i čista
vječna
Ljubav

Sve u životu kreće od boli
Od rođenja,
djetinjstva,mladosti
Ljubavi,emocija
života,braka …smrti
Sve ta bol prožme
Svaki segment nas ljudi
Kao da okove na nas stavlja
Tako ide i priča o tebi
Nama
Htjedoh pričati
ali ne mogu
Mislim pričati o tome
kako nemogu
ne misliti o tebi …

Možda osjećam previše
Ili samo misli me moje muče
Ja kaljen u vatri
Na trenutak
Ne vidjeh svjetlo
Dođoh do zida
Pitam se
dali je to
slijepa ulica
Kraj
ili samo ne raspoznah
Vrata koja otvaraš
Ovaj put
samo za mene ….

Skoro povjerovah da voliš me
U tom nemirnom moru
ispunjenom valovima
Osjetih te
U toj dubini mojih najdubljih snova
Ali taj mir nestaje
Jer ti ne tražiš sigurnu luku
Lutaš morem
Bez znanja o kormilu svojeg srca
Pitam se
kolika češ mora oploviti
U tom nemirnom moru
Koje plićine
tom miru će te privesti
Na tom našem moru
Gdje jednom povjerovah
Da voliš me !!!!!!!

Iskreno neznam od kuda i početi …možda od jutarnjeg buđenja i pogleda u to ogledalo prije posla .
Krenuvši na posao,jureći i žureći kao i obično zaboravih nešto kupiti .
I tada počinje strka ,gdje naći?gdje kupiti ? I sjetih se ja..ima dućan na Trgu …
Odjurim parkiram i krenem ..neznajući da krećem u avanturu !
Avanturu upoznavanja sebe ,tuge,tamne strane ljudi….Rekoh krenem ulicom ,izgleda kao milion ljudi pored mene korača.
Gledam,proguravam se ,pretrčim cestu i uspijem se probiti do dućana…obavim kupnju i tada me ošinu neka tamna sjena ..
Vidjeh nekog čovjeka ,na prvu izgledao samo nervozan ,nestrpljiv …ali malo dublji pogled otkriva sav bijes,nakrivljenu usnu ,galama
prodavačica šuti,muca pomalo !!!!!!! pogledam sat .Osam ujutro ???? Čovječe osam ujutro tek se probudio a sipa toliku salvu zla,bljuvotinja ljudskih..
Užas …..doslovno strašno..baš onaj trenutak kad bi nekog zvizno po glavi tek toliko da odstupi i da nam mira …..
ali na našu sreću smiruje se situacija ,prodavačica u suzama i tu se prolomi u meni ono što mi je nedostajalo u cijeloj priči,tom događaju koji utiske ostavlja ..
Prilazi joj kolegica sa osmijehom, zagrli ju,utješi odvede negdje iza pulta !!!!!!!! Kažem ja u sebi Taj osmijeh koliko ga malo ima ..svi spremni ,galamiti ,psovati,vrijeđati
pokazivati silu “moć “a osmijeh je taj koji razrješava sve nesuglasice,nerazumijevanje ,netrpeljivost itd ….da ne dužim
Krenuvši nazad ,razmišljajući kao i obično o nečemu …..kažem pobrojaću broj ljudi koji ako ne bar osmijehom nemaju zlovoljnu facu ,onu mrku !!!
Hodam ja hodam ,ništa sve neki beizizražajni oblici,strka ,buka,trube psovanja,galama..sve bliže autu posustajem kao da nadu dajem nama ljudima
da pobijedimo ..Pa ima valjda jedan osmijeh između tolikih ljudi???????? NEMA!!!!! Nažalost nema …..sjedam na klupu ,ne idem dalje želim vidjeti ..
mora ga negdje biti..pa taj mali sasvim običan osmijeh ,ona mimika svjetla,topline ljudske …pa nemoguče da ga nema …
Sjedeći tako vjerujte 2 sata ..ništa ….tisuće ljudi nijedan osmijeh !!!!!!!! Tako ja ustanem ,razmišljam pa se sjetim Crkve
majke crkve ,Božji dom .sam Bog stvoritelj osmijeha ,stvoritelj svega živoga i neživoga ,darovatelj milosti …tamo postoje svečenici
propovjednici te vjere ,mira i topline ….a .tamo redovito idem ..pokušavam se sjetiti kada sam tamo osmijeh vidio …
Nema ništa ..samo stare babe koje gledaju tko se kako obukao ,klinci sa stišanim mobitelima ,priče ozbiljnih svečenika koji stalno upiru prstom
kao svi smo za sve krivi a o ljubavi pričaju ,bezuslovnoj,potpunoj predaji ….nemoguće ni tamo osmijeha ne nađoh …….
Na izvoru u tom rađanju zore čovjekove ,na pragu te crkve Bog se čudi šta vam je ljudi ,izgubljeni ,kuda jurite ,žurite….čemu toliko čeznete da sve zaboravljate
i boli bližnjih i muke čovjekove …Vjerovatno nam se i Bog čudi u toj strci koju samu proizvodimo ..pričamo mi da svijet juri ali ne juri on mi jurimo
sa tim mrkim užurbanim facama,kao da iskre izbacujemo i palimo sve oko nas ,a na čelu nam piše ..ne pitaj me ništa ,ne pitaj nikad više….
Iskreno se nadam da svijet boljim pravcem ide ,da taj osmijeh od srca darovan jednom osvanut če na licima nas izblijedelim od samog postojanja
Da osmijehom čemo dočekivati zore i ispračati noći na tom putu kojim zajedno putujemo mi suputnici na zemlji ovoj …
Nadam se da vrijedi ona stara ….
Osmijeh (ne)stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva. Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenome, sunčeva zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali ne može ga se kupiti, izmoliti, pozajmiti ili ukrasti, jer vrijedi zapravo jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može pokloniti više ništa drugo…
“I priča koja me uvije na to sjeća !!!
Jednom davno u nekom drugom svijetu,svijetu izuzetom od uništenja ,darovanom slobodom ,toplinom ljudskog postojanja ,
Svijetu koji uzimaše sve za gotovo ,kao da postoji radi sebe samoga
Gdje nestade sunce pitaše starješine svijeta ..osta sve bez odgovora ,tama preuze sve ,zavadi nebo i zemlju ..
stropošta taj mulj tame ,tog bijesa vremena …slomiše je i nestade zemlja zauvijek ….nestade u prah ipepeo postanka
Eto nove zore i novog doba,novi protok vremena i ja pitam se gdje nestade osmijeh ,sva ona mimika lica koje toplinom sjaji i bolje dane obećava
osmijeh koji jutrom sunce budi,osmijeh koji suputniku svijeta ovoga bolje dane obečava ….

I u cijelom promišljanju pitam se ,kako sam ja izgledao ,dali sam ja slučajnom prolazniku ,strancu koji uputivši pogled tek onako kao pozdrav ,odvratio barem tom mimikom podizanja usne ,gdje je nestao moj osmijeh ,dali je netko moje lice pratio,očekivao taj osmijeh ,broječi te ljude u prolazu,
dali sam i ja sam u toj žurbi,jurnjavi popustio i mrkim licem jurio svojim poslom ..nadam se da ne ..trudim se i pokušavam upravo tim osmijehom pristupati svima ,jer večeg dara nema od toga….
zaključak :NE da ne vidjeh jednog osmijeha, ne vidjeh ni pola računajući sebe ….

Zaustavljen u misli i pokretu
Tiho bez glasa i te usnule rijeći
Ponekad sakupljam dijelove svojeg života,
sastavljen od tih slova ,riječi,točaka i zareza ,
i u tu iscrtanu sliku u mojem umu bježim ,
gdje tako iscrtan iznova pokušavam
biti jedno sa tobom

Prepoznajem tebe u sebi
i tu paučinu nedostajanja
koja dugo prekrivaše moje srce
Vidjeh to srce
Ispucalih rubova
Tada poželjeh kriknuti
Al bez glasa osta
U meni zavlada tišina
Tišina koju želim čuti
Tišina
kojom osjećam tebe ….